OD NIČEG NEŠTO
Vrijeme mirovanja, vrijeme bolesti ,straha , vrijeme smrti i rađanja. Kao da početak kraja u zraku struji, kažu da kraj znači ustvari novi početak a kako vjerovati u to?
Nikad više i aktivnije nije bilo savjetovanje o „radu na sebi“, nikad više motivacionih objava i primjera na društvenim mrežama , na dlanu nam svakodnevno upute o tome kako živjeti bolji život a opet smo toliko zalutali , bespomoćni blago rečeno nepomični. Ustajemo, jedemo ,radimo ono što i jučer, opet jedemo, listamo objave nekih drugih života , i zaspemo većinom iza ponoći. Dan nam traje u takvom krugu 18 sati minimalnoi provedemo u identicnom stanju uvijek, spavamo vrlo malo jer negdje kao da žurimo a ustvari radimo isto što i jučer. Radimo Ništa!!!
Tražimo izgovor ili odgovor na pitanje Zašto? ,u nedostatku novca , nedostatku vremena, nedostatku svega i samo odgovaramo Pa šta ću drugo!!?
Ispričaću vam jednu priču koja mi je prije par noći došla u san kao sjećanje i pokrenula me kao da sam zaljubljena ….ono poletna lepršava i puna vjere u rečenicu da kraj znači početak.
1994-te godine u mojoj zemlji je trajao rat vec duge dvije godine, zivjeli smo u maloj sobi bez vode struje i kupatila. Struja je bila jedna lampa koju je majka palila kasno i užasno je smrdila (fenjer) a sve ostalo se radilo napolju osim zimi kad bi unutar te sobe napravili ognjiste i imali toplotu i svjetlo . Ono što mi je došlo u san neku noć je slika i okus evrokrema koji je majka spremila te zime. Novca nije bilo , ljudi su mijenjali se stvarima za osnovne namirnice, dobivali bi i od humanitarnih organizacija odjeću i obuću. Jednog dana majka stavi ispred nas zdijelu i u njoj nešto bijelo i smeđe. Brat i ja smo počeli jesti i taj ukus još i nakon toliko godina stoji u sjećanju, ma nikakva Nutella ga danas zamjeniti ne može. Tražili smo još ali nije bilo više i dođe mi na san da majka je upitala nanu „ Od čega si ga napravila?“ jer nana je pravila. A njen odgovor je tako zazvučao kao zvono u snu „ NE ZNAM VALLAHI , OD ONOG ŠTO SAM IMALA !“ Od ono malo mlijeka u prahu vode i onog kakaa – dodala je.
Taj jutro sam otvorila oči i gledala u plafon razmišljajući kako je tada u težini tog vremena. Bez novca , bez muževa kući, bez struje, ma bez svega što danas imamo insan uspijevao napraviti život i koliko su žene više poštovale te nedostatke nego sve prednosti koje imaju danas.
OD NIČEG NAPRAVITI NEŠTO! Od 18sati danas koje imam učinit ću dva makar da ne liče na ona jucerašnja, danas neću kupiti ništa za ručak napraviću ga od ovog što imam. Danas neću sjediti i listati tuđe živote idem ih listati šetnjom kroz ulice ali ću šetati. Danas neću leći iza ponoći već dva sata prije, uštedit ću na struji, vodi…uštedit ću na vremenu!
Malim koracima možemo napraviti veliki život. Svaki korak maleni nekim čudom odvede nas u novu ulicu u kojoj je sve lakše. I odjednom se počneš smiješiti, tek tako, pticama , jorgovanu….
Psiholozi , savjetnici, današnji motivacioni govornici se uglavnom vode jednom rečenicom a to je da pozitivne misli čine promjene. Naravno slažem se, ali u današnje vrijeme pogotovo ovo vrijeme straha , vrijeme kada sve stoji i posao i dobit jako je teško pozitivno misliti. Ali jedno sigurno možemo SJEĆATI SE…. sjećati se jedne makar lijepe stvari iz prošlosti u vrijeme kada nismo ništa imali i da nam to sjećanje bude pokretač. To je lakše a puno djelotvornije, jer kraj jeste početak. Kraj lošeg načina života sigurno dovodi početku boljem.